Rodila sam mrtvog sina nažalos Sedam godina smo pokušavali sve da ostanem truda,, čak smo radili i dvij vantjelesne oplodnje, i na krjau na svu sreću, ostala sam trudna. Bila sam sretna, ali moj muž je načisto poludio od sreće kada smo saznali za tu preidvn vijest da ćemo konačno postati roditelji...
U periodu od 9 mjeseci iščekivanja dugo željenog našeg malog bebača, bio je to najljepši period u našim životima, ali… rodila sam sina koji nije davao znakove života. Tišina umjesto očekivanog plača, uh… mnogo bolno, neopisivo bolan osjećaj....
Doktori su davali sve od sebe da ga vrate, da ga ožive, ali minute su prolazile, a plač se nije začuo, naša beba nije davla znakove života.
A
Nakon višeminutnog oživljavanja, kojeg sam bila svjeodk, očima punih suza doktor mi ga je donio u naručje, primila sam ga i u bolnoj tišini prislonila uz sebe, uz svoje grudi… nadala sam se nekom čudu, molila Boga, a onda je glavna sestra prišla i rekla da joj mog anđela predam, da ga… nosi :(.
Molila sam je da mi ga ne dira, da mog sina ostavi još barem malo, još samo malo da ga gledam i držim u svome naručju. Držala sam ga tako barem sat vremena, tako su mi rekli, nisam ga mmogal tek tako pustiti, nisam...
A
Ta bol koju sam osjetila dok ga je iznosila iz sobe ne može se mjeriti ni sa čime u životu. Tada sam doživjela slom živaca… mjesecima sam se oporavljala, ali nikada se potpuno oporavila nisam, a vjerovatno nikada i necu. 4 godine su prošle, a bol je sve veća. Smatram sebe isključivim krivcem za smrt mog anđela, jednostavno nesposobna sam, razočarala sam i sebe i svog muža.
brzireceptisavjeti.blogspot.com
Nema komentara:
Objavi komentar